PIŠEM DA DIŠEM

Uskoro se bliži mojih pola stoljeća. Pedeset godina odrastanja, smijeha, strahova, iluzija, tuge, sve što život čini živim. Nekako u posljednje vrijeme moje oči bježe od ogledala, sujeta me koči. Stavljam rezime na prošlost, tražim mogućnost promjene. Prekretnica života za svaku ženu, kile se broje, množe, bore su dublje, kosa rjeđa i sijedi brže. Umor me kao Sizif vraća na početak, san oko tri i noći ne želi na oči. Stalan strah da će se nešto loše desiti. Htjela bi šetati, trčati, vježbati, ali nekako sam lijena. Vičem po kući kao luđakinja čim suđe nije izvađeno iz suđerice ili smeće nije bačeno. Išla bih van, među ljude, a u deset već spavam. Na posla se dajem i više nego trebam, jer želim da me se cijeni, mada neće me zato platiti više. Iz toga se rađa frustracija, jer smatram da bi svi trebali znati što ja  mislim. Moj razum mi govori tako nešto nije moguće. Svejedno se ljutim, gorim, no s druge strane smiješna sam sama sebi radi toga . Djetinjasta. I opraštam sebi, moram. Kako ću prevaliti inače tu fascinantnu pedesetu, krunu života, taj datum? Ta moja godina 1976. korača sa mnom, nekako teže u zadnje vrijeme, no spremna sam kad je prevalim za ples, za nove početke. I obećajem biti ću blaža prije svega prema sebi, tek onda prema drugima. Ako ne sada, kada?

Jer moji dragi ljudi znaju koliko se dajem. Koliko volim. Koliko ih čuvam. Za ostalo ne brinem, dovoljno je bilo pedeset godina.

Od kada znam za sebe bila sam okružena muškarcima. Bratom, tatom, djedom. Većina prijatelja iz susjedstva bili su dečki. Igrala sam košarku s njima, naučila se verati na svako drvo, igrala se rata…Čak me susjed koji je bio priučeni frizer šišao na kratko, ista frizura moja i petero drugih dečkiju. Kada sam krenula u školu znali su me pitati “Zašto imaš kratku kosu, kao dečko?” Znate tko me to pitao? Muškarac! Uh, kako me to ljutilo! Ja nježna, poetična duša, izvana muškobanjasta curica, a u duši princeza. Ni u pubertetu se nije mnogo promijenilo, jedino sam kosu pustila i bila cura od 80 kila, dok su moje prijateljice imale jedva 50.Najviše me boljela rečenica “Joj kak si ti jaka!” Znate tko mi je to govorio? Muškarci! Kao da je to nešto najstrašnije što mi se moglo desiti. Moje samopouzdanje je bilo ravno nuli. Interesantno je da kada sam se znala pogledati u ogledalo vidjela sam simpatičnu curu, a kada bi netko komentirao moj izgled, ta moja slika u glavi bi nestala. Nisam vjerovala svojoj prosudbi, jedna rečenica je bila dovoljna da me baci u depresiju. Pa sam se prejedala, hraneći svoju tugu ili išla u krajnost izgladnjivanja da bi izgubila 5 kila, a poslije toga 7 kila vratila. U to vrijeme bila sam često zaljubljena, i to onako smrtno, vječno. Stvarala slike idealnog muškarca u glavi. Maštala sam puno, željela romantiku. Nisam je nikad dobila, nisam ni znala upustiti se u flert, nisam znala nekome pokazati da mi se sviđa. Jer kome bi se ja svidjela!?Tada sam tako razmišljala. Nisam razumjela muškarce. Ni oni mene. Tek s godinama, nakon nekoliko neuzvraćenih simpatija mislila sam da sam ih dokučila. Vjerojatno je utjecaj gledanja romantičnih filmova i “gutanja” ljubavnih romana previše zarazio djevojku sa romantičnom dušom. U to vrijeme sam zbog neuzvraćene ljubavi pisala pjesme , i to dosta. Još ih čuvam. Drage su mi. Pisala sam i dnevnik, kojeg s vremena na vrijeme čitam, i nasmije me. Mislim si ” Joj, kako sam bila bedak”. Pitam se što da su mi te simpatije postale životni izbor? Ipak je sve bilo a nekim razlogom. U to vrijeme strašno sam plakala i bila tužna jer me nitko ne voli i smatrala sam se ružnom. Uzalud sam s tatom vodila tisuće razgovora. Znao mi je reći ” tebe će životna lopata udariti ako budeš tako razmišljala.’ No, tko bi mene onda razuvjerio? Kada sam se zaljubila svog supruga, hodala sam pola metra iznad zemlje. Mislila sam, aha, to je to, kužim muški svijet. Zašto mi je tako bilo bitno? Ne bih znala. Ne seciram više svoju podsvijest do iznemoglosti. Ali, paradoks svega je da sam majka dvojice sinova, jedan je već muškarac, drugi budući pubertetlija. I sa njihovim odrastanjem desilo se i moje odrastanje. Jer njih razumijem kao nijednog prije njih. Možda zato jer ih volim kao nijednog prije njih!